Reciklira li se vaša odvojena i donirana odjeća?!
a našem webu članak o spremnicima za odjeću uvjerljivo je najčitaniji, a uz to nam neprestano pristižu i mailovi građana s pitanjem “Gdje odložiti tekstil?”. Upravo zbog tog velikog interesa odlučili smo napisati ovaj tekst i ponuditi dodatne informacije o stvarnom putu tekstila nakon što ga odložimo. Modna industrija godinama predstavlja recikliranje tekstila kao čudesno rješenje za ekološke probleme. Globalno se godišnje proizvede više od 100 milijardi komada odjeće, od čega se značajan dio nikada ne proda. A i ono što završi u upotrebi – najčešće se nosi vrlo kratko. Samo 12% odjeće na svjetskoj razini reciklira se svake godine, i to pretežno u proizvode niže vrijednosti poput izolacije. Od toga, manje od 1% se zapravo reciklira u novu odjeću.
Što znamo o recikliranju tekstila u Hrvatskoj?
Europski građani godišnje koriste gotovo 26 kilograma tekstila te ga bacaju oko 11 kilograma. Rabljena odjeća može se izvoziti izvan EU-a, ali se uglavnom (87%!) spaljuje ili odlaže na odlagalištima.
U Hrvatskoj se o recikliranju tekstila zna vrlo malo jer se ono gotovo i ne događa. Jedna od rijetkih dobrih praksi koju smo i posjetili je Humana Nova (cijelu reportažu pogledajte OVDJE). Oni tekstil prikupljaju prvenstveno putem vlastitih kontejnera i u suradnji s nekoliko manjih komunalnih poduzeća. Odjeća koja je u dobrom stanju završava u njihovim second hand trgovinama, a čisti pamuk se izdvaja i koristi kao industrijske krpe. Iako često prime više donacija nego što mogu obraditi, Humana Nova ima snažnu socijalnu dimenziju jer zapošljava osobe s invaliditetom i teško zapošljive skupine, što njihov rad čini posebno vrijednim.
Dio materijala iz njihovog toka završava u Regeneraciji, gdje se obrađuje i pretvara u filc koji se koristi u građevinarstvu. U Zagrebu postoji i Humana Zagreb, no njihov daljnji tok otpada nama nije dovoljno poznat. Sve to pokazuje da je situacija s recikliranjem tekstila kod nas daleko od onoga što bismo željeli, i da bez sustavnih rješenja odgovornost i dalje pada na pojedine organizacije i lokalne inicijative.
Što kada odnesemo tekstil na reciklažno dvorište?
Kako bismo saznali više o sustavu zbrinjavanja tekstilnog otpada u Hrvatskoj, uputili smo upite četiri najveća komunalna poduzeća u zemlji. Ovo smo saznali:
U Splitu je Čistoća sklopila ugovor s tvrtkom REOMA GRUPA d.o.o., koja za preuzimanje i daljnje zbrinjavanje otpadnog tekstila naplaćuje 290 eura po toni, što pokazuje da odlaganje nije isplativo, nego predstavlja financijski teret. U Osijeku se time bavi SFT Recycling shoes & textile d.o.o., a iako je preuzimanje bez naknade, gradsko poduzeće Unikom mora o vlastitom trošku organizirati prijevoz. Zagrebački Holding, odnosno podružnica Čistoća, surađuje s tvrtkom ZITO d.o.o., no i ovdje trošak zbrinjavanja snosi grad, dok sama tvrtka dolazi po otpad. Međutim, iz Holdinga navode kako nemaju uvid u konačno odredište otpada, a cijene ne mogu otkriti zbog povjerljivosti podataka. Upit smo poslali i u Rijeku, ali do zaključenja istraživanja nismo dobili odgovor.
Recikliranje odjeće rijetko donosi financijsku dobit jer troškovi prikupljanja, sortiranja i zbrinjavanja uglavnom premašuju moguće prihode.
Kako funkcionira recikliranje odjeće u idealnom svijetu?
Prikupljanje i sortiranje
Prikupljeni tekstil najprije se sortira:
- za daljnje nošenje (second hand, humanitarne donacije)
- za industrijsku upotrebu (filc, izolacija, punjenje)
- za tekstil-na-tekstil reciklažu
Problem? Velika većina odjeće nije napravljena od jednog materijala. Kombinacije pamuka, poliestera, elastana i onemogućuju jednostavno razdvajanje. I bez čistih vlakana, nema ni kvalitetne reciklaže.
Mehaničko recikliranje: staro u novo, ali s gubitkom
Mehaničko recikliranje je najraširenija i najdostupnija metoda. Proces ide ovako:
- odjeća se sortira po materijalu i boji (bojanje novog tekstila je skupo i štetno)
- tkanina se usitnjava u vlakna, čisti i mehanički razvlači
- vlakna se potom koriste za proizvodnju pređe
Problem je što svaki ciklus mehaničke obrade skraćuje vlakna, što znači nižu kvalitetu materijala. Zato se reciklirani pamuk najčešće miješa s poliesterskim vlaknima da bi bio upotrebljiv u tkanju.
Primjer iz prakse:
Tvrtka Recover iz Španjolske koristi mehaničko recikliranje pamuka i surađuje s globalnim brendovima. Njihovi reciklirani materijali troše do 99% manje vode u proizvodnji u odnosu na konvencionalni pamuk. No, ni oni ne mogu izbjeći dodavanje novih vlakana u smjesu – 100% reciklirani tekstil još nije stvarnost.
Kemijsko recikliranje: molekularni pristup tekstilu
Za razliku od mehaničkog, kemijsko recikliranje razgrađuje vlakna na osnovne kemijske komponente. To omogućuje:
- odvajanje miješanih vlakana (npr. pamuk + poliester)
- stvaranje vlakana gotovo jednake kvalitete kao original
Ovo otvara vrata cirkularnosti: stara odjeća postaje sirovina za novu. No, postoji nekoliko ograničenja:
- tehnologija je skuplja i energetski zahtjevnija
- primjenjuje se uglavnom na industrijskom nivou
- broj operativnih postrojenja je i dalje nizak
Primjer iz prakse:
U UK-u projekt Re:claim koristi kemijsku metodu recikliranja poliestera. Tehnologijom ISEC evo razgrađuju stari tekstil u čiste plastične granule koje se pretvaraju u novu pređu. Od 2026.planiraju reciklirati više od 5.000 tona godišnje.
Što se vjerojatno događa s našom starom odjećom?
Većina te odjeće:
- izvozi se u zemlje Afrike i Azije,
- preprodaje u velikim količinama,
- završava na odlagalištima, ili u najgorem slučaju – u okolišu.
U Akri, glavnom gradu Gane, svakog tjedna stigne više od 15 milijuna komada rabljene odjeće iz zemalja poput Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke. Velik dio te odjeće je neupotrebljiv – poderana, prljava ili niskokvalitetna. Na poznatoj tržnici Kantamanto, samo se manji dio preproda. Ostalo završava u rijekama, kanalizaciji ili se spaljuje. Ovaj tok otpada ozbiljno opterećuje okoliš i lokalnu infrastrukturu.
Problem nije nedostatku reciklaže, već u prekomjernoj proizvodnji i kupnji
Glavni uzrok ovakvog scenarija nije samo u lošoj kvaliteti odjeće, već i u načinu na koji je kupujemo. Brza moda plasira komade koji traju svega nekoliko nošenja, ali oni se i dalje masovno kupuju. Ako ne bi bilo potražnje, ne bi bilo ni ovakve ponude.
Trgovci odgovaraju na potrošačke navike i pokušavaju dodatno zaraditi. Jeftina odjeća brzo ulazi u opticaj, ali još brže izlazi – često bez da je uopće nošena. Sasvim nova i nenošena odjeća se pojavljuje na internetskim stranicama i platformama za prodaju kao „višak“ – koliko puta ste na to naišli? Komadi niske kvalitete koji se ne uspiju prodati niti im se može produžiti vijek trajanja masovno završavaju na reciklažnim dvorištima, a mješavine sintetičkih i prirodnih vlakana dodatno otežavaju njihovu obradu.
Krug se zatvara: kupujemo brzo i jeftino, bacamo još brže – a posljedice se gomilaju na drugom kraju svijeta.
Što mi možemo napraviti?
Sustavi reciklaže možda još nisu savršeni, ali to ne oslobađa nikoga odgovornosti – svatko od nas može i mora utjecati na smanjenje tekstilnog otpada. Najvažniji i neizbježni korak je prestati s prekomjernom kupnjom!
1. Kupujte rjeđe, ali kvalitetnije
Prije nego što kupite novu odjeću, razmislite treba li vam zaista. Birajte komade od jednog materijala, poput 100% pamuka ili 100% vune. Takva odjeća lakše se reciklira, traje dulje i može se lakše prodati ili donirati. Manje kupovine znači i manje otpada.
2. Donirajte promišljeno
Doniranje je hvalevrijedno, ali nije dugoročno rješenje. Organizacije poput Humane Nove u Hrvatskoj često primaju više donacija nego što mogu obraditi. Stoga ne stavljajte u kontejnere tkanine koje teško pronalaze novu namjenu. Donirajte samo ono što je u dobrom stanju i što organizacije mogu zaista koristiti, a ono što ne mogu, probajte prenamjeniti.
3. Isprobajte upcycling
Stara odjeća ne mora završiti kao smeće. Kreativnim pristupom može postati nova vrijednost. Na primjer, stara košulja lako može postati jastučnica, a poderane traperice torba za kupovinu. Upcycling produžuje životni vijek tkanina i smanjuje potrebu za novim proizvodima.
4. Budite oprezni s “take-back” programima
Neki brendovi nude mogućnost vraćanja stare odjeće u zamjenu za popust. Iako to zvuči korisno, važno je znati da takve sheme često potiču kupovinu novih proizvoda, a nema dovoljno informacija o tome kako se vraćena odjeća dalje obrađuje. Podržavati brendove koji se stvarno bave održivom proizvodnjom i transparentnom reciklažom bolje je od povremenog vraćanja odjeće za popust.