Bioplastika – je li doista razgradiva ili samo dobro zapakiran marketing?
ko ste ikada pokušali napraviti ekološki prihvatljiv izbor kada je u pitanju određeno pakiranje, znat ćete da to može biti izrazito zbunjujuće, pogotovo za početnike. Vjerujem da vas i pojam bioplastika zbunjuje jer uz razne tvrdnje i tehničke uvjete, važno je paziti i na marketing. Što se tiče plastičnih proizvoda, najčešća obmanjujuća tvrdnja je plastika označena kao „biorazgradiva”.
„Pa nije li to sve isto?“ Nije baš – i razlika je važna, pogotovo ako želite donositi pametne odluke za okoliš.
Bioplastika vs. Biorazgradiva plastika
Bioplastika je široka obitelj materijala koja se razlikuje od obične plastike. Neki su njeni članovi izrađeni od biljaka – kukuruza, šećerne trske ili celuloze – umjesto od fosilnih goriva. To ne znači automatski da se plastika raspada sama od sebe, ali je najmanje dio priče o tome kako možemo smanjiti svoj ugljični otisak. Čak i poznati PET, koji koristimo za boce, može biti izrađen iz obnovljivih izvora, što ga čini “zelenijom” opcijom u proizvodnji.
S druge strane, možda ste naišli na plastiku označenu kao okso-razgradiva. To je konvencionalna plastika s dodatkom kemijskih tvari koje bi trebale ubrzati razgradnju. Problem je što znanstveno još nije dokazano da se ovakva plastika doista u prirodi potpuno raspadne – u stvarnosti često završi u okolišu skoro netaknuta.
Kako mikrobi u tlu rade čuda i zašto to vrijedi znati?
Biorazgradiva plastika radi na drugačiji način. Mikroorganizmi, poput bakterija i gljivica koje žive u tlu ili komposterima, prirodno je razgrađuju u vodu, ugljikov dioksid i kompost. Bez kemijskih trikova, bez “čarobnih dodataka” – samo prirodni proces koji ovisi o materijalu i okolišu. Neki materijali mogu se kompostirati kod kuće, dok drugi zahtijevaju posebne komercijalne kompostere. Norme poput EN13432 ili NF T-51 800 potvrđuju koje plastike stvarno prolaze ovaj proces i mogu sigurno završiti u komposteru.
Najpoznatiji predstavnici bioplastike su: PLA, polimer mliječne kiseline koji se često koristi u čašama i folijama; PCL, polimer laktona kapronske kiseline; i TPS, termoplastični škrob izrađen od glukoze. Svaki od njih ima svoje prednosti i ograničenja!
PLA – najčešća „eko” plastika koja se ne razgrađuje kod kuće
Da bi se razgradio u uvjetima industrijskog kompostiranja (58 stupnjeva) treba mu 75 dana. Snizi li se temperatura na 28 stupnjeva, što su uvjeti kućnog kompostiranja, uopće se neće razgrađivati! PLA, koji se dobro razgrađuje pri industrijskoj obradi, ne razgrađuje se ni u vodenom okolišu ni u tlu u kojem su razgradiva samo tri od sedam ispitanih polimera (PCL, TPS i PHB).
Samo dva polimera koja se doista razgrađuju u vodi
Samo su dva biorazgradiva polimera, PHB, polihidroksibutirat, i termoplastični škrob (TPS) doista razgradiva u svakom vodenom okolišu (morska i slatka voda, aerobni i anaerobni uvjeti).
Zašto bioplastika (trenutno) dugoročno stvara više problema nego rješenja
Često se tvrdi da je bioplastika održiva i bolja za planet. Bioplastika se također proizvodi od nafte pa sudjeluje u iscrpljivanju konačnog fosilnog izvora energije. Vađenje fosilnih goriva i industrija plastike povezani su s klimatskim promjenama i značajnim onečišćenjem u svim fazama proizvodnje. Utvrđeno je da zagađuju zemlju, vodu i zrak kemikalijama toksičnim za sve žive organizme, uključujući i ljudska bića. Ne samo da se bioplastika proizvodi od fosilnih goriva, ona također na kraju stvara mikroplastiku i zagađuje druge tokove recikliranja baš zbog svoje kompleksnosti.
Gdje zapravo odložiti bioplastiku u Hrvatskoj?
Najbolje rješenje za biorazgradivu plastiku je industrijska prerada, ali biotehnološkim postupcima (industrijsko kompostiranje i anaerobna digestija). Dakle, iako je nešto biorazgradivo, svejedno mu nije mjesto u moru ili vašem kućnom kompostu! Trenutno, dok još naši sustavi za gospodarenje otpadom nisu spremni za oporabu bioplastike, pametnije se držati klasičnih, potpuno prirodnih materijala.