Ne trebamo još rješenja. Trebamo kupovati manje. — razgovor s osobom koja oblikuje europske zelene politike
ittemarie Johansen danska je aktivistica, edukatorica i jedna od najutjecajnijih europskih glasova održivog življenja. Široj javnosti poznata je po svom dugogodišnjem radu na društvenim mrežama, gdje već više od desetljeća govori o smanjenju potrošnje, zero waste principima i svakodnevnim, realnim promjenama koje svatko može primijeniti. Aktivna je i na političkoj razini – kroz rad s institucijama Europske unije, edukacije, javna predavanja i savjetodavne uloge gdje pokušava upravo ono što često nedostaje: povezati individualne napore s odgovornošću sustava.
Njezina poruka ostaje dosljedna bez obzira na platformu: održivost nije trend ni identitet, nego skup svakodnevnih odluka koje moraju biti dostupne svima.
Zašto pratiti njen rad?
Iskreno, rijetko pratim profile koji se bave održivošću jer želim ostati autentična u vlastitim izborima, bez osjećaja da živim po tuđem pravilniku ili estetici „ispravnog“ života. Upravo zato mi je zanimljivo kako Gittemarie radi svoj posao. Kod nje održivost nije performans ni moralna nadmoć, nego proces. Bez idealiziranja, bez perfekcionizma. Možda je upravo to razlog zašto njezin pristup djeluje uvjerljivo.
Kod Gittemarie nema pritiska, nema popisa zabrana ni osjećaja krivnje ako ponekad ne uspiješ. Umjesto toga, stalno se vraća na jednu jednostavnu misao: održivost nije natjecanje, niti je rezervirana za one koji imaju više vremena ili novca. Ona je dio svakodnevice, onakav kakav već živimo. Zato sam je htjela pitati nekoliko vrlo jednostavnih pitanja. Onih koja si većina nas postavlja: odakle uopće krenuti, što kad nemaš vremena ni novca i je li u redu ponekad odustati, a onda se opet vratiti starim navikama.
Njezini odgovori nisu recepti ni brza rješenja, već podsjetnik da održiviji život ne počinje kupnjom nečeg novog, nego promjenom perspektive.
Prvi korak prema održivosti? Kupovati manje – i to je dovoljno
Na pitanje koji bi bio najlakši i prvi korak prema održivijem životu, posebno za one koji misle da nemaju vremena ili novca, Gittemarie ne komplicira. Najjednostavniji korak, kaže, je smanjiti potrošnju. Ne osnovnih potreba, nego impulzivnih kupnji, trendova i stalne potrebe za “novim”. Kupovati manje, što je zapravo čin nečinjenja, u sebi nosi snažnu političku i društvenu poruku. Ako održivost započne priznanjem da je prekomjerna potrošnja temeljni problem, tada nestaje ideja da je održiv život skup ili vremenski zahtjevan. Svi imamo vrijeme i novac za kupovati manje stvari.
Takav pogled, objašnjava, pomiče i odgovornost: održivost nije jednako raspoređena obveza, nego najviše odgovornost onih koji uopće imaju mogućnost pretjerano trošiti. Posebno naglašava da mnoge istinski održive prakse dolaze iz zajednica koje nisu imale izbora – iz siromaštva, štednje i snalažljivosti. Popravci, prenamjena, razmjena i dugotrajna uporaba stvari nisu trend, nego vještine koje smo mnogi zaboravili. Za Gittemarie je poruka jasna: održivost nije proizvod, nego metoda.
„Ako mislimo da moramo kupiti ‘održive proizvode’ da bismo bili održivi, onda smo samo dobili novi oblik konzumerizma, zapakiran u zeleno“, kaže.
Ljudi žele promjenu, ali sustav im to ne dopušta?
Putovanja, predavanja i razgovori s ljudima diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, pokazali su joj isti obrazac. Bez obzira na zemlju, mnogi ljudi žele živjeti održivije nego što im društveni okvir dopušta. Sustavi recikliranja često ne postoje ili nisu prioritet. Jednokratna plastika nameće se potrošačima bez realne alternative. Prehrambeni sustavi onemogućuju pristup svježem voću i povrću cijelim zajednicama. Najveći problem, ističe, nije manjak dobre volje, nego frustracija. Frustracija jer se odgovornost za zelenu tranziciju prečesto prebacuje isključivo na pojedinca, dok zakonodavni i infrastrukturni sustavi kaskaju.
„Odgovornost za održivost ne bi smjela ležati samo na pojedincu. Ona mora biti ugrađena u zakonodavni okvir“, naglašava.
Održivost nije ista svaki dan – i to je u redu
Jedna od čestih zabluda s kojom se Gittemarie susreće jest pretpostavka da ona živi “savršeno održivo” svaki dan. To, kaže, jednostavno nije istina. Ne kontroliramo uvijek okolnosti. Ponekad nam se nepotrebno daje jednokratna plastika. Ponekad nemamo izbora. No,umjesto da troši energiju na frustraciju, fokusira se na ono što može promijeniti. Nitko ne može biti jednako održiv svaki dan – i to ne znači odustajanje, nego pametno upravljanje vlastitom energijom. Ideja da održivost mora biti savršena ili nema smisla, uništila je mnogo dobre motivacije kod ljudi.
„Ne postoji savršen ekološki osviješten pojedinac. Postoji samo trud da stvari budu bolje – za što više ljudi.“
Što pojedinac danas može učiniti da stvarno napravi razliku?
Ako bi morala izdvojiti jednu stvar koja odmah ima pozitivan učinak, Gittmarie se, uz osmijeh, vraća na isto: kupovati manje. No, konkretno, ističe dvije promjene koje imaju velik učinak:
Smanjenje konzumacije životinjskih proizvoda jedan je od najučinkovitijih koraka. Industrijska proizvodnja mesa jedna je od najzagađujućih industrija na planetu. Uvođenje više biljnih proteina, leće, slanutka, graha, soje, često je i jeftinije i zdravije. Drugi veliki korak je smanjenje korištenja fosilnih goriva: javni prijevoz umjesto automobila, vlakovi umjesto aviona, ali i razmišljanje o tome kako grijemo svoje domove. Prelazak na obnovljive izvore energije ponekad zahtijeva tek jedan mail ili telefonski poziv, a dugoročno čini ogromnu razliku.
Koje namirnice jesti da bi smanjili svoj ekološki otisak, pročitajte OVDJE.
„Njoj je lakše“ – najčešća izlika prije nego što ništa ne promijenimo
Svjesna sam da mnogi u sebi imaju komentar kako je Gittemarie lako govoriti o održivosti jer živi u Danskoj – zemlji s razvijenim zelenim politikama i infrastrukturom. No, taj argument promašuje bit: ona nije krenula od sustava, nego od sebe. Od kupovanja manje, korištenja onoga što već ima i stalnog preispitivanja vlastitih navika. Sustavi su došli kasnije.
U Hrvatskoj je problem još i dublji. Ne da ne možemo – nego ne želimo. Nismo spremni ni na male promjene jer je lakše reći da „nema uvjeta“ nego priznati da promjena traži osobnu odluku. Sustavi se ne mijenjaju sami. Mijenjaju ih ljudi koji počnu djelovati prije nego što je ugodno, popularno ili savršeno. I tu dolazimo do dijela koji nam najteže pada: shvatiti da ne treba početi veliko i jako. Dovoljno je početi. Kupovati manje. Postavljati pitanja. Razmišljati o vlastitim izborima. Jer bez osobne odgovornosti nema ni političke promjene, a bez promjene navika teško je očekivati promjenu sustava.
Održivost ne traži idealne uvjete. Traži odluku. I prvi korak.