Zašto održivi promet u Hrvatskoj još ne funkcionira — i što o tome kaže čovjek s 33 godine iskustva
rometno zagađenje jedan je od najvećih izazova za održive europske gradove. U čitavom prometnom sektoru cestovna vozila zapravo su najveći zagađivači i čine čak 72% emisija. Rezultat: gradovi u kojima je kvalitetan zrak, tihe ulice i sigurnost svakodnevni izazov. Dakle, ako živite u gradu, šanse su da udišete dvostruko više čestica nego što je WHO preporučio.
Ipak, broj preuranjenih smrti zbog finih čestica (PM2.5) smanjen je za 57% između 2005. i 2023. No, 95% Europljana u gradovima i dalje udiše zrak iznad preporuka WHO-a, a samo u 2023. zabilježeno je 182.000 smrtnih slučajeva povezanih s lošim zrakom. U Hrvatskoj situacija nije bolja. Gradovi imaju premalo zelenih površina, javni prijevoz nije dovoljno konkurentan automobilu, a 19% stanovnika izloženo je buci iznad 50 dB, što dugoročno utječe na san, koncentraciju i zdravlje srca. U takvom kontekstu promet ostaje najveći pojedinačni izvor zagađenja zraka, ali i polje u kojem su promjene najizvedivije. Zato smo razgovarali s Matijom Lovrecom, auto-novinarom s 33 godine iskustva koji detaljno prati i industriju i politike koje je oblikuju.
Naknada za okoliš koju plaćamo pri registraciji – čemu služi?
Lovrec kaže da ni nakon tri desetljeća u struci nema jasnu sliku o logici naknade koju plaćamo pri registraciji vozila.
„Svi vlasnici vozila prilikom registracije plaćaju naknadu za okoliš…“, započinje, ali dodaje da kriteriji i namjena te naknade nikada nisu jasno objašnjeni. Iz razgovora postaje jasno ono što vozači godinama primjećuju: Hrvatska, za razliku od većine EU zemalja, ne razlikuje dovoljno starija i novija vozila prema emisijama. Dok bi ekološki prihvatljiviji automobili trebali imati niže poreze, kod nas je porez najveći upravo za nova vozila, što usporava modernizaciju voznog parka.
Zašto Hrvatska i dalje stoji dok Europa ubrzava?
Na pitanje o glavnim preprekama, Lovrec kratko rezimira:
„Najveća prepreka je nedostatak jasne strategije Ministarstva i Vlade…“
Nastavlja kako nedostatak infrastrukture i neredoviti poticaji građanima dodatno usporavaju napredak. Posebno ističe da ključne investicije ne dolaze od mjesta s najvećom odgovornošću. Državna poduzeća, kaže, ulažu u sponzorstva, ali ne i u razvoj mreže punionica, pa teret izgradnje infrastrukture pada na privatni sektor. To stvara neujednačen razvoj i dodatnu nesigurnost za buduće korisnike električnih vozila. Po njemu, porezni sustav bi morao biti jasan poticaj za vozila s minimalnim emisijama.
Što građani mogu učiniti?
Lovrec ne očekuje čarobni recept, ali vjeruje da realni koraci postoje.
„Idealno bi bilo kada bi građani u urbanim sredinama koristili manja električna vozila dosega do 300 km…“, kaže, jer je to dovoljno za gotovo sve potrebe prosječnog korisnika. Naglašava i da je kućno punjenje u noćnoj tarifi najekonomičniji način korištenja takvih vozila. Ali, dok institucije ne postave primjer i poticaji ostanu nepredvidljivi, građani su prepušteni vlastitoj snalažljivosti.
Električna vozila – budućnost ili još uvijek luksuz?
Na pitanje možemo li očekivati masovniji prelazak na električna vozila, Lovrec ostaje realan:
„Korištenje zahtijeva disciplinu i planiranje…“
No iskustvo njegove kompanije, koja koristi tri električna automobila, pokazuje da je svakodnevna primjena potpuno izvediva. Ipak, masovniji prelazak ovisit će o tome hoće li poticaji postati predvidljivi i hoće li industrija staviti naglasak na pristupačna gradska vozila koja su najbolja za širu upotrebu.
Brže promjene traže i našu ulogu
Zagađenje zraka i buka ostaju ozbiljan problem, ali rješenja postoje. Hrvatska zaostaje, ali ne zato što tehnologija nije dostupna, nego zato što sustav još uvijek ne potiče građane na modernije i čišće oblike prijevoza. Naš sugovornik jasno ukazuje na to: potrebna je strategija, infrastruktura i poticaji koji imaju smisla, a građani će se, kad uvjeti postanu jasni i stabilni, prilagoditi puno brže nego što mislimo.
Ako ne promijenimo kako se krećemo, uskoro ćemo mijenjati kako živimo
No treba biti realan: nisu sva kućanstva u mogućnosti kupiti električno vozilo, a ona još uvijek nisu potpuno bez emisija dok god energiju uglavnom proizvodimo iz fosilnih goriva. Zato je važno da svatko tko živi u gradu razmisli o jednoj jednostavnoj, ali ključnoj navici — češćem korištenju javnog prijevoza. Time smanjujemo vlastiti ekološki otisak, ali i stvaramo pritisak da se sustav počne razvijati brže, pouzdanije i u korist svih.